Investicija ili kredit? Koji izvor financiranja je najbolji za poduzeće | Dorian Antešić
Investicija od fonda ili privatne osobe i kreditiranje od banke predstavljaju dvije vrste financiranja poduzeća ili projekta - financiranje uz predaju vlasničkog udjela i zaduživanje uz plaćanje kamate. Ova dva načina stavlja se u istu poziciju u pitanju kako financirati poslovni pothvat, ali kroz tekst ćemo objasniti da ta dva načina nije poželjno ili uopće moguće koristiti za iste stvari.
Napomena: Investicije koje ćemo kroz tekst spominjati odnose se na PE (private equity) i VC (venture capital - fond rizičnog kapitala). Sve ćemo oslovljavati kao “investicije fonda” ili samo “fond” osim ondje gdje drugačije naglasimo.
Razlike u načinu financiranja
U početku odmah možemo navesti samu prirodu investiranja od strane izvora kapitala - banaka i fondova. Banke se ponašaju kada daju kredit nekom poduzeću kao pasivni investitori. One daju kapital i očekuju kroz naredno vrijeme da redovito primaju dio glavnice i “svoju cijenu” tj. kamatu. Fondovi se ponašaju kao aktivni investitori jer ulažu svoj kapital, a za uzvrat dobiju udio u vlasništvu. Oni očekuju da će poduzeće s tim novcem unaprijediti svoje poslovanje te da će se time u ogledno vrijeme povećati vrijednost vlasništva.
Budući da će se fondovi isplatiti ulaganje samo ako se vrijednost poduzeća poveća oni aktivnije pristupaju poslovanju. Kroz svoju ekspertizu, ponajviše u mentorstvu, menadžmentu i networkingu, pomažu poduzećima da ostvare planirane ciljeve. Ovakvo savjetovanje fondova mogli bi okarakterizirati kao “dodanu vrijednost usluge” njihovog kapitala.
Banke s druge strane ne pristupaju tako poduzećima. Dobre banke savjetuju poduzeća i pomažu im u nekim segmentima, kao što vole reći “partneri u poslovanju”, ali ne u istom obujmu kao i fondovi. One nemaju udio u poduzeću i neće imati direktne koristi u povećanju vrijednosti poduzeća. Njima je “samo” bitno da redovito primaju otplate glavnice i prinos od kamata. Naravno ako poduzeće naraste ono će moći uzeti daljnje kredite kod te banke, ali u konačnici one nemaju “skin in the game”. Fond će se jedino isplatiti ako poduzeće bude uspješno u ostvarivanju svojih poslovnih ciljeva i ako vrijednost njegovog vlasništva naraste na zadovoljavajuće razine.
Ovo može za poduzeće biti dobra i loša vijest, ovisno o njihovom stavu prema izvoru kapitala. Ako ne žele da im se netko miješa u način poslovanja onda im se investicija neće toliko svidjeti. Ovisno o uvjetima koje ugovore prilikom investicije miješanje fondova može biti maleno ili veliko. Treba dobro paziti kakve uvjete se ugovara i posebno razmisliti ako ponuđena količina novca odgovara veličini vlasništva.
Poduzeća trebaju razmisliti dobro ako ponuđena količina novca odgovara udjelu vlasništva kojeg bi predali fondu. Također moraju razmisliti koliko slobode žele dopustiti fondu da se miješa u njihovo poslovanje. Uzimanjem investicija ipak se gubi određena razina kontrole nad poduzećem.
Postoji odličan citat na ovu temu od Evgenyja Chichvarkine, jednog od najuspješnijih ruskih start-up poduzetnika i osnivača Euroseta:
Pokušajte ne posuditi novac od privatnog vlasničkog kapitala (PE) nego otiđite kod banke. Ako možete bez partnera - onda napravite bez partnera. Poslovni partner treba doprinijeti u stvarima gdje vi ne možete, inače nema potrebe za partnerom.
Citat jasno pokazuje kada uzeti investiciju, a kada kredit. Doduše, bilo bi krivo ne reći da u nekim situacijama ipak financiranje investicijom ima još dodatnih pogodnosti. U vrijeme kriza, kada se poduzeće bori da preživi, imati izvore financiranja od investicija pokazuje se bolje nego od banaka. Ovo je spomenuo i Ante Žigman, predsjednik Upravnog vijeća HANFA-e, gdje kazao da su poduzeća koja su bila financirana od investiranja bolje prošla u vrijeme krize nego onda koja su imala velika zaduženja. Stvar je u tome da kada se poduzeće nađe u problemu ono ne treba isplatiti dobit kroz dividendu svojim dioničarima, a i ako dobiti nema ono će preživjeti dok poduzeća moraju uvijek otplaćivati zaduženje i s time im se situacija pogoršava. Moratorij na kredit je moguć, ali ga je problem dobiti i opet samo odgađa neizbježno.
Investitori će imati više razumijevanja za poduzeće u lošim vremenima. Podržati će ga dodatnim investicijama ako je potrebno. Njima se radi o ulogu te im je uspjeh poduzeća na prvom mjestu jer se jedino tako mogu isplatiti.
Financiranje start-upova
Naslov članka postavlja pitanje, što je bolje za poduzeće - investicija ili kredit od banke? Pitanje na prvu stavlja na istu razinu dva izvora financiranja, ali ipak, oni to nisu uvijek.
Kod poduzeća koja su u ranoj fazi postojanja ovo pitanje ne važi. Ne postoji pitanje koji izvor financija uzeti jer je kod mladih poduzeća - start-upova razlika u karakteristici poslovanja.
Banka ne može dati standardni kredit za financiranje projekta u svojoj ranoj fazi, kada su ideje nejasne, vizija ograničena, a novac će biti potrošen na poslovno planiranje, početni marketing, istraživanje i odnose s investitorima. Ova posebna faza nije namijenjena da generira novčani tok nego da razvije komercijalnu poslovnu ideju i ponudi je potencijalnim investitorima. Takav projekt, također bez mogućnosti kolaterala, nije podoban za financiranje od banaka. Ovo važi i za daljnje runde financiranja riskantnih inovativnih projekata.
Obrnuto, implementacija “standardnog” poslovnog projekta je moguća s VC financiranjem, ali će biti iracionalna zbog relativno većih troškova vlasništva kojeg se predaje fondu i objektivno velike razine intervencija u menadžment i donošenje odluka.
Kako objašnjavaju ruski ekonomisti Kolmakov, Polyakova i Shalaev VC fondovi popunjavaju posebnu nišu u investiranju gdje obuhvaćaju rane i rizične poslovne projekte. Projekti koji spadaju u to mogu se opisati kao sljedeće:
- neobično visoko rizični;
- nisu podliježu standardizaciji i objedinjavanju u jedinstveni portfelj za daljnje financiranje;
- obično nije moguće zadovoljiti zahtjeve financiranja od vlastitih izvora;
- informacije o tržištu i projektu su asimetrične;
- faze projekta su obično neodređene i imaju mali kapacitet za formalizaciju;
- postoje potrebe za detaljnim studijama stručnjaka i u preliminarnim fazama (prije ulaganja) i tijekom provedbe projekta (stručnost);
- potpuni nedostatak analogija čini predviđanje ishoda projekta nepouzdanim;
- financiranje tranše ovisi o rezultatima i postignućima prethodne tranše;
- trošak kapitala je veći zbog manjka likvidnosti;
- zbog mnoštva stvarnih mogućnosti u projektu, kapacitet tradicionalnih instrumenata financijskog modeliranja i planiranja je ograničen.
Drugim riječima, ako poslovni projekt ne odgovara nijednom od ovih uvjeta, može i trebao bi biti financiran od kredita. Inače, privatna investicija je jedina prilika i mogućnost.
Zaključno - kada postavljeno pitanje ima smisla?
Pitanje investicije ili kredita postavlja se kada se priča o poduzeću koje ima povijesne rezultate iza sebe, imovinu koju može priložiti kao kolateral i koji ima uhodan poslovni model. Tada se može vidjeti koji model financiranja predstavlja manje troškove i koji se općenito više isplati uzevši u obzir i dodatne pogodnosti koje investicije donose (mentorstvo, menadžment, networking itd.). Kada pričamo o start-up poduzeću onda možemo zaključiti da pitanje nema smisla zato što to poduzeće nema izbora. Ono nema imovinu da priloži kao kolateral kod banke, nema povijesne rezultate i nema uhodan poslovni model. Banke zbog tih stvari ne mogu odobriti kredit te tom poduzeću jedino ostaje investicija kao izvor financiranja poslovnog pothvata.
Nadam se da je ovaj članak razjasnio nedoumicu kojeg izvora financiranja uzeti, naročito ako ovo čita netko tko je u start-upu ili ga namjerava pokrenuti.